Nova verzija igre očekuje vas! Iskusite nove dodatke i promjene — registrirajte vaš račun i započnite igru!
Zatvori
Bugari
Bugarska država jača za vrijeme kana Kruma (803. – 814.), suvremenika Karla Velikog. Krum je vladao velikom državom koja se još više proširila za vladanja njegovog nasljednika Omurtaga (816.-831.) koji je Franačkom Carstvu oduzeo Srijem. Granice Bugarske na jugu protezale su se do Soluna, a na zapadu preko Ohrida. Za vladanja kana Omurtaga u Bugarskoj se počelo širiti kršćanstvo; Bugarska vojska opsjedala je Carigrad, a Bizant se od Bugarske branio zajednički sa Raškom. Bugari se pokrštavaju za cara Borisa (852.-889.) i kršćanstvo postaje dominantna vjera. Širenju kršćanstva pomaže dolazak Metodovih učenika iz Moravske. Oni su donijeli Sveto pismo i liturgijske knjige na slavenskom jeziku. Klement i Naum, učenici slavenskih apostola, organiziraju Bugarski autokefalnu nacionalnu crkvu sa sjedištem u Ohridu. U to vrijeme Bizant i Bugarska bili su u dobrim odnosima i krsni kum Borisu I. bio je sam bizantski car Mihajlo III. (oko 860.). Borisov sin Simeon (893.-927.) je uredio državu i učvrstio vlast u njoj; unaprijedio je gospodarstvo, a pored ratarstva i stočarstva, razvila se trgovina i obrt. Vodio je mnoge ratove, a najviše protiv Bizanta, na čijem je području htio uspostaviti slavensko-grčko carstvo. Godine 918. Simeon se proglasio bugarskim i grčkim carem, pri čemu mu pomaže papa koji mu šalje krunu. U njegovo doba Bugarska Pravoslavna crkva potpuno se oslobodila carigradskog patrijarha i postala je patrijaršija. Simeon je nastavio ratovati; pokorio je Rašku, a onda napao kralja kralja Tomislava, ali je odbijen na granicama Hrvatske. Uz pomoć Mađara, Hrvata raških župana, Bizant se uspio oduprijeti Simeonu. Za njegovih nasljednika Bugarska slabi pred napadima Pečenega, Mađara i Bizanta. U vrijem vladanja Simeona u Bugarskoj se razvijaju umjetnost i književnost. Njegovim nastojanjem postala je Bugarska najprosvjećenijom zemljom pravoslavnih Slavena. Na dvoru u Velikoj Prespi djelovalo je mnogo učenika Svetog Metoda. Car potiče prevođenje bizantskih knjiga, a i sam je bio pisac. U to doba nastaje stara bugarska književnost koja će utjecati na razvoj književnosti u ostalih pravoslavnih Slavena. Osim vjerske literature, prevodile su se priče s arapskog, grčkog i indijskog jezika i miješale su se sa slavenskim pričama. Od Bitke za Dorostoru (971.) Bugarska priznaje bizantsku vlast, a privremeno se oslobađa za Zapadnobugarskog carstva (Makedonsko carstvo, 976.-1018.) koja je svoj vrhunac dosegla za vladavine cara Samuila. Nakon poraza i smrti njegovog nećaka Vladislava Bizant je pobjednički ušao u Ohrid i srušio bugarsku državu, tj. ugušio ustanak Komitopula. Bugarska se ponovo osamostaljuje za braće Petra i Asena (1186.) i kratkotrajan uspon postiže za cara Ivana Asena II. (1218.-1241.), čija se rezidencija nalazi u Trnovu. Njegova Bugarska je u to vrijem bila najmoćnija država na Balkanu, a prostirala se na Makedoniju (osim Soluna) i Albaniju. Krajem 12. i početkom 13. stoljeća javlja se u Bugarskoj bogumilstvo. U idućim stoljećima Bugarsku slabe unutarnje borbe i vanjski neprijatelji (Mađari, Bizant i Turci). Oko 1290. Bugarsku pustoše Tatari. Mihajlo Šišman kratkotrajno ujedinjuje bugarske zemlje, ali moć Bugarske države slabi i ona postupno gubi Makedoniju, Traciju i Albaniju. Šišman III., posljednji vladar srednjovjekovne Bugarske, plaća danak sultanu Muratu I. (1359.-1389.). Osvajanjem Trnova (1393.) bugarsku državu srušio je sultan Bajazid I. i Turci su konačno zagospodarili Bugarskom.
Zatvori
Hrvati
Hrvati su narod koji se na danasnje prostore doselio krajem 6. i početkom 7. stolječa. Postoji par teorija o njihovom porijeklu. Prva i najvjerojatnija teorija koja se dijelom smatra i legendom je ona koju je napisao bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet (912 - 959) u svom djelu "De administrando imperio". On kaže: "Hrvati su pak stanovali u ono vrijeme s onu stranu Bavarske gdje su sada Bijelohrvati. Jedan od njihovih rodova, petero braće - Klukas, Lobel, Kosenc, Muhlo i Hrvat, i dvije sestre Tuga i Buga, odijelili su se od njih, došli su zajedno sa svojim narodom u Dalmaciju i našli Avare u posjedu te pokrajine. Pošto su neko vrijeme međusobno ratovali, pobijedili su Hrvati; neke su od Avara pobili, a ostale prisilili da se pokore. Otada su u toj pokrajini zavladali Hrvati. Od Hrvata pak koji su došli u Dalmaciju odijelio se jedan dio i zavladao Ilirikom i Panonijom; a i oni su imali samostalnog kneza koji je također sam slao knezu Hrvatske darove u ime prijateljstva." No on također govori i da su Hrvati došli u današnju domovinu na poziv bizantskog cara Heraklija, da mu kao ratni saveznici pomognu u borbi protiv divljih Avara. Hrvati koji su bili organizirani kao pleme ratnika-konjanika i poznati zbog svoje snage nisu bili slučajno izabrani. Takodje postoje teorije da su Hrvati imali predke na podrucju Irana i da su prije bili jedan narod s dijelom danasnjih Poljaka (Bijelom Hrvatskom) prije spustanja na Jadran. Hrvatko kraljevstvo jedno je od najstarijih u Europi. Prvi okrunjeni kralj Tomislav okrunjen je 925. godine, no i prije toga Hrvatska je bila Kneževinom jos od kraja 7. stoljeca. Brzo po dolasku na ovo podrucje Hrvati prihvacaju Kršćanstvo po nagovoru Svete Stolice i zadržavaju ga do danas. Govori se i da nije bilo Hrvata, Europa danas ne bi bila Kršćanska, jer su oni jedini uspjeli zaustaviti Osmanlijski prodor u Europu i nikada nisu bili pokoreni. Hrvati su oduvijek bili poznati kao vrsni vojnici i moreplovci. Cak je i sam Napoleon jednom rekao: "Kad bih imao samo 100 000 Hrvata, osvojio bih citav svijet"! Tijekom povijesti Hrvatska je bila podlozna velikom utjecaju Austrije ali i Mađarske, no uvijek je uspijevala odrzati kakvu-takvu samostalnost unutar drugih drzava. Dugo se nalazila pod Habsburskom Monarhijom, a kasnije i Austro-Ugarskom, onda dio Kraljevine/Jugoslavije. O 2. svjetskome ratu kratko je postojala NDH (Nezavisna Drzava Hrvatska), no opet je doslo do stvaranja Jugoslavije. O tome postoji legenda da je posljednji Hrvatski kralj Zvonimir nakon sto je bio ''izdan'' od naroda prokleo Hrvate da nece imati Kralja vlastite krvi sljedecih tisuću godina, tako da je Hrvatska svoju punu Neovisnost stekla tek 1991. odvojivsi se od Jugoslavije. Tada je doslo i do posljednjeg rata, izmedju Hrvata i Srba gdje Srbija vrsi agresiju na Hrvatskom, no naviknuta na razne agresore kroz povijest Hrvatska i tada izlazi kao pobjednik, te se uspjeva obraniti. Danas su Hrvati poznati kao malen narod velikih pojedinaca, ponajvise zbog mnogih znanstvenihi sportskih uspjeha, ali i zbog svoje vazne i burne, te na mnoge, utjecajne povijesti!
Zatvori
Germani
Germani su bili veoma visokog rasta, plave ili riđe kose, plavih očiju i svijetle puti. Živjeli su nomadskim životom često mijenjajući svoje boravište s ciljem pronalaženja bolje zemlje. Nisu osnivali gradove, a bavili su se uglavnom poljodjelstvom, stočarstvom i lovom. Bili su organizirani po rodovima od sto obitelji (njem. Hundertschaft sa 400 – 1000 a ponekad i do 2000 ljudi). Rod je bio osnovna društvena, ali i ratno-taktička postrojba. Svi članovi roda su bili slobodni ljudi i živjeli u istom selu i obrađivali zemlju i svojina je bila zajednička. Zapovjednik roda (hunno, stotinar) u miru je bio poglavar a u ratu vođa stotine (nije označavalo sto ljudi već samo neki veći broj). Više rodova sačinjavalo je pleme, na čijem je čelu bio zapovjednik, koji je birala skupština slobodnih muškaraca Ding ili Thing i koji je imao najviši vlast te odlučivao o ratnim pothvatima. Plijen se dijelio ravnomjerno. Za one koji su bili tijekom rata neposlušni i oni koji bi slabili vojnu disciplinu, bila je predviđena kazna bičevanjem i vezivanjem a i smrću. Većinu vojnih snaga germanskih plemena su činili pješaci, ali su plemena imala i vrlo dobro konjicu za izviđanje, krstarenje i prepade iz zasjede. Istočni Germani, koji su živjeli u ruskim stepama, su razvili snažnu konjicu. Kasnije, su se u okviru plemena izdvojile obitelji poglavara i vođa koji su se pokazali u ratu, a koji su iz plijena i poklona povećali svoje bogatstvo i na taj način mogli uzdržavati svoju pratnju (družinu). Iz tih obitelji obično se bili izbirani kneževi (principes , njem. Fürsten) – prvi germanski vlastelini, koji su tijekom mira sudili, a tijekom rata zapovijedali plemenima. Među kneževima je za ratne pohode bitan vojvoda (njem. Herzog). Germanska plemena su bila mnogobrojna. Tacit je poznavao oko 60 različitih germanskih plemena. Ipak, neka od najpoznatijih su: Cimbri, Teutoni, Angli, Sasi, Burgundi, Goti, Ambroni, Svevi, Batavci, Ubijci, Triboci, Nemeti, Vangioni, Sugambri, Uzipeti, Tenkteri, Herusci, Markomani, Kvadi, Hati, Frižani itd. Pokreti germanskih plemena (3. i 2. stoljeću prije Krista): [uredi] U 3. stoljeću prije Krista zapadna germanska plemena prelaze srednju i donju Rajnu, miješaju se sa starosjediocima Keltima na Moselu i u Belgiji i prihvaćaju jaču galsku kulturu. Oko 200 prije Krista istočna plemena (Bastarni, Skiri , a dijelom i Gepidi prodiru s Visle do obale Crnog mora, gdje se miješaju s azijatskim i slavenskim narodima. U 2. stoljeću prije Krista sjeverna germanska plemena, Cimbri, Teutoni i Ambroni napuštaju svoje područja na Jilandu zbog, kako izvješćuju antički izvori, katastrofalnih poplava. Cimbri upadaju 113. prije Krista u rimsku provinciju Norik a Teutoni u Galiju. Tijekom ovih svojih prodora Cimbri i Teutoni su potisnuli Kelte s Majne i Nekara u današnju Švicarsku. Poslije mnogobrojnih sukoba Rimljana s germanskim plemenima (bitka kod Arauzija), Gaj Marije je uspio pobijediti Teutonce i Ambrone kod Sekstijskih Toplica (Aquae Sextiae) 102. prije Krista i uništiti Cimbre u gornjoj Italiji kod Vercele (Vercellae) 101. prije Krista. Današnju južnu Njemačku zaposjedaju Svevi, dok se Batavci naseljavaju na ušću Rajne, Ubijci kod grada Kölna, a Triboti Nemeti i Vangioni na srednjoj Rajni. Svevi su pod kraljem Ariovistom 72. prije Krista prešli gornju Rajnu i naselili današnji Elsas i Falačku. U ovom razdoblju daljnja prodiranja germanskih plemena zaustavljena su u galskim ratovima u kojima su Rimljani pokorili i pobijedili Germane pod zapovjedništvom Cezara.
Zatvori
Srbi
Srbi pripadaju južnoslavenskoj skupini Indoeuropljana. Prema njihovoj tradiciji, po kulturi, jeziku, vjerovanjima i običajima, etnogeneza Srba vodi nas do srpskih predaka Proto-Slavena i Starih Srba koje Herodot u 5. stoljeću prije Krista opisuje pod imenima Neuri i Budini, koji su naseljavali sjeverno od Dunava u području između Dnjepra i Karpata. Prvi puta pod srpskim imenom spominje ih Plinius Caecilius Secundus u 1. stoljeću prije Krista u svojoj 'Historia naturalis' kao ljude naseljene na obali Crnog mora. U 2. stoljeću nakon Krista Klaudije Ptolomej piše u svojoj 'Geographica' da 'Serboi' žive u zaleđu Crnog mora. Srbi na području bliskom današnjem spominju se prvu puta 822. u 'Annales regni Francorum'. Tijekom velike migracije u Europi u 5. i 6. stoljeću, Srbi na Balkan dolaze iz više smjerova i prodiru na područja između Crnog, Egejskog, Jonskog i Jadranskog mora. Ovdje im se pripisuje stvaranja Raške. Od druge polovice 12. stoljeća Raška se počinje širiti preko Bizantskog teritorija. Srednjovjekovna Srpska država uspinje se pod vodstvom Nemanjićeve dinastije (1166. - 1371.). Godine 1217. Srbija postaje kraljevina, a 1346. carstvo. Srpska pravoslavna crkva stječe svoju neovisnost 1219. zahvaljujući Svetom Savi Nemanjiću (1175. - 1235.). Srednjovjekovna Srbija svoj najveći razvoj doživljava tijekom vladavine cara Dušana Nemanjića kada nakratko postaje najjača balkanska država. Tijekom tog vremena izgrađeni su manastiri Sopoćani, Mileševa i Studenica koji su uključeni u Svjetsku kulturnu baštinu i pod zaštitom su UNESCO-a. Invazijom Turaka krajem 14. stoljeća prekinut je razvoj srpskih zemalja. Srbi gube bitke s Turcima na rijeci Marici (1371.) i Kosovu (1389). Okupacija počinje koncem 15. stoljeća a potrajat će slijedećih nekoliko stoljeća. Kroz tih nekoliko stoljeća Srbe čekaju teški dani, najtragičniji u njihovoj povijesti. Turci nabijaju Srbima namet poznat kao 'harač' kako bi se financirala imperijalna mašinerija. Najgori 'harač' postao im je 'harač u krvi', namet koji su plaćali u mladićima koje su otimani od roditelja da bi ih odgojili kao turske vojnike 'janjičare'. Tijekom ovog razdoblja dolazi do drastičnih demografskih promjena na područjima gdje su do tada živjeli Srbi. Oni napuštaju Kosovo i Sandžak, ali naseljavaju Hrvatsku i Slavonsku Krajinu, zapadne dijelove današnje Bosne i Hercegovine, kao i teritorij današnje Vojvodine. Tijekom ovog razdoblja dolazi također do asimilacije pravoslavnih Vlaha u srpski narod.
Zatvori
Slovenci
Slovenci su uz Slovake i Slovince jedan od tri naroda koji su slavensko ime sačuvali kao svoje vlastito ime. U ranijim oblicima slavenski naziv javlja se u bizantskim izvorima kao Sclavi (Sklavi) a zemlje što su ih naseljavali Sclavinia (Sklavinije). Slavensko ime neki stručnjaci, na primjer profesorica povijesti Dr. Karen Carr (ekspertica za grčki i rimski svijet), smatraju ulazi u engleski jezik u obliku 'slave', odnosno 'rob'. Povijesnu podlogu nalaze u činjenici da je Karlo Veliki na prijelazu iz 700.-tih u 800.-te godine uhvatio tako mnogo slavenskih robova da je njihovo ime postao naziv za roba. Vidi još Slaveni, Slovaci i Slovinci. Povijest Slovenci su potomci starih Karantanaca, dijelova Sklava koji se pod pritiskom Avara doseljavaju do kraja 6. stoljeća iz pradomovine iza Karpata, na područje gornjeg Podravlja i Posavlja, Posočju te u Donjoj Panoniji do Balatona. Oformirali su kneževinu Karantanija. U 8. stoljeću bore se protiv Avara i Franaka, ali Karantanija ipak pada pod franačku vlast. Velik dio povijesti Slovenci su proveli pod vladavinom Habsburške monarhije, odnosno Austro-Ugarske. U 19. i 20. stoljeću Slovenski narod se definitivno oformirao, ali je jedan velik dio germaniziran na području Koruške i Štajerske.1918. Slovenija se pridužila Jugoslaviji, a 1991. g. je stekla neovisnost. Etnografija Slovenci uz još nekoliko susjednih skupina izvorno pripadaju alpskom kulturnom području, a regija koju naseljavaju, pretežno Slovenija i na sjever do Klagenfurta, šumoviti je planinski predio poznat po stočarstvu ali i očuvanim životinjskim svijetom: medvjed, vuk, kozorog, svizac i divokoza. Urbana kultura počela se razvijati u posljednja dva stoljeća, a od poznatih pionira moderne slovenske i europske arhitekture je Jože Plečnik (1872-1957) koji je djelovao na području Beča, Praga i Ljubljane. U području Idrije očuvala se poznata idrijska čipka koju izrađuju 'klekljarice' . Najstariji zapisi o idrijskom čipkarstvu potječu sa konca 17. stoljeća. Ovim poslom počele su se baviti žene kako bi nadoknadile tanka primanja svojih muževa-rudara. Čipkarstvo se razmahalo u 18. stoljeću, da bi na kraju 19. stoljeća doživjelo svoj vrhunac i upoznala ga cijela Europa, Sjeverna Amerika i Argentina.
Zatvori
Crnogorci
Pretci Crnogoraca, najranije krajem 5. stoljeća i najkasnije tijekom 8. stoljeća naselili su oblasti suvremene Crne Gore da bi sredinom 11. stoljeća oformili svoju prvu neovisnu državu Duklju. Od toga perioda do danas, usprkos povremenim okupacijama, Crnogorci su kroz svoje različite državne formacije, od Dukljanskoga kraljevstva, preko Zete Balšića i Crnojevića države u srednjem vijeku, do Kraljevine Crne Gore, te Crne Gore kao federalne jedinice u Jugoslaviji, uspjeli očuvati državnu i etničku jezgru i 2006. u konačnom obnoviti svoju neovisnost.
Zatvori
Makedonci
Slaveni koji su došli na područje današnje Makedonije osnivaju plemenske države, ali to područje već pripada Bizantu od 395. i, uz prekide, bit će njegovim dijelom sve do 1334., kada potpada pod vlast srpskoga kralja Dušana Stefana, nakon kojega se i Srbija raspala. No do tada će se puno toga događati. Slaveni iz Makedonije se po svom dolasku okreću napadima na Solun 670-ih godina. U isto vrijeme javljaju se i Asparuhovi (Аспарух) Bugari. Asparuh je mlađi sin Kubratov koji je prodro do delte Dunava. Godine 482. Bugari još uvijek žive sjeveroistočno od Dunava, da bi se pod Kubratom (584.) ujedinili sa Slavenima, a 632. ujedinjuju se sva bugarska plemena. Pojava Hazara 650. tjera Bugare na zapad, to jest u smjeru Makedonije, a pod Asparuhom 680. oni prelaze Dunav, ulazeći u područje Rimskoga carstva. Kasnije, (750.), Bugari će prihvatiti slavenski jezik, a 810. Krum će uništiti Avare. Dok su se Bugari naseljavali na rimskome području Makedonski Slaveni su već bili tamo i osobito između 674.-677. žestoko vojevali sa Solunjanima. Oni plaćaju porez Bizantu kako bi se nesmetano mogli baviti poljodjelskim poslovima, ali i očuvati plemenski život. Pojava Bugara nije odgovarala Bizanticima: bili su ratoborni i imali pretenzije prema daljnjoj ekspanziji na zapad. Naime, nakon što je 810. potukao Avare, strašni Krum se 811. okrenuo Bizantu i svladao Nikefora I., 813., a godinu dana prije smrti zauzeo Hadrianopolis. Naslijedio ga je Omurtag. Presijan (837-852) zauzima veči dio Makedonije. Ulaskom u IX. stoljeće javlja se i kršćanstvo, kod Bugara ga prima Boris 864., a Ćiril i Metod ga uvode među Slavenima u Bugarskoj. Godine 896. Borisov sin Simeon pobjeđuje Bizantince i zauzima Južnu Makedoniju. S Bizantincima ratuje četiri puta i 922. ih pobjeđuje i četvrti put. Simeon umire 927. Polovicom X. stoljeća u Makedoniji se javlja bogomilski pokret. Prema makedonskih i neki iz jugoslavenskih povjestnicara Samuilo (976.-1014.) utemeljuje prvu makedonsku državu Slavena i proglašava se carem, a rimski će ga papa i okruniti (kao bugarski vladar) zato što je bio u stalnom konfliktu s Bizantom. Samuilo kojega Makedonci drže brsjačim princom a Bugari Bugarinom, osnovat će golemu državu koja će se prostirati na sjever do Srijema, na zapad do Duklje i Zahumlja, uključujući i Bosnu, Epir i Albaniju, na istok do Crnog mora. Makedonski Slaveni su od VII. do IX. stoljeća, tj. do prodora Bugara u Makedoniju, živjeli pod Bizantom. Samuilova tvrđava u Ohridu. 1018. Makedonijom ponovno zavlada Bizant i tada dolazi do grecizacije Makedonaca sve do Četvrtog križarskog rata, koji je okončan 1204. Stanoviti feudalac Strez pokušavao je nešto učiniti oslobađajući znatan dio Makedonije, no 1214. biva ubijen, a zemljom uskroro opet ovladaše razni narodi: najprije zavladaše Bugari 1230., potom Srbi 1334. i naposljetku Turci koji razbiše Srbe u bitci na rijeci Marici s 25. na 26. rujna 1371. Turci će ostaviti najsnažinje tragove u kulturnom razvoju Makedonaca i njihovu daljnjem formiranju. Pojavom islama doći će i do stvaranje nekih novih etničkih makedonskih zajednica. Islam, odnosno Turci sa sobom dovode i razne narodne zajednice a među inima bit će i Čerkezi koji su u Makedoniji postali poznati kao Adiže (Adigejci). Adiže su stočari, s osebujnim kulturnim obilježjima. Kod Kumanova (vidi i članak Kumani) još se danas nalazi selo Čerkezi. Turci-stočari Juruci podižu novi tip naselja (jürükluk) s kućama koje imaju velike balkone (redovito na prvom katu) poznate kao doksati, s osobitim namještajem, otomanima. Među samim Makedoncima već su formirane neke narodnosne skupine poput Kumanovskih Makedonaca, Ovčepoljaca iz Ovčeg Polja i Dervenskih Makedonaca. Turci će dugo vladati ovim područjima. Dolazit će do čestih narodnih buna Makedonaca, poput Mariovske pobune (1564.) i Karpoševog ustanka (1689.).
Zatvori
Bosanci
Stanovnici srednjovjekovne Bosne su bili Bosanci. U srednjem vijeku za stanovnike Bosne pominju se nazivi Bosanac i Bošnjanin (Bosignanin). Prije oko 100 godina riječ “Bošnjaci“ je imala isto značenje koje riječ “Bosanci“ ima danas. Mnogi stanovnici Bosne su se nekad zvali Bošnjacima uključujući katolike i pravoslavce međutim to značenje je u međuvremenu zamjenjeno. Tokom austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine od 1878. do 1918. godine administracija austrougarskog guvernera u Bosni i Hercegovini, Benjamina Kallay-a je podržavala ideju zajedničke bosanske nacije (bosanstva) koja je trebala da uključi bosanske katolike i bosanske pravoslavce kao i bosanske muslimane. Ideji su se oštro protivili Hrvati i Srbi ali također i mnogi bosanski muslimani tog vremena pošto je ideja nastala u vremenu kad su susjedne države jačale svoj nacionalni i etnički identitet kroz proces stvaranja zasebnih nacionalnih država. Ovakva politika je škodila bosanskom etničkom pitanju i zvaničnom korištenju imena Bosanci. Bosanci se mogu uporediti sa stanovnicima Bosne i Hercegovine koji su se za vrijeme bivše Jugoslavije nazivali Jugoslavenima. Jugoslaveni ipak su bili priznati kao narod u jugoslavenskim popisima stanovništva dok Bosanci nisu nikad bili priznati kao narod od strane Jugoslavije. Naime, oni su bili predstavljeni kao “regionalna pripadnost“ po jugoslavenskim statistikama što se odnosi i na zadnji popis stanovništva u Bosni i Hercegovini 1991. godine. Ipak, format popisa u bivšoj Jugoslaviji je često bio predmet političke manipulacije. Bosancima nije bilo dozvoljeno da se izjašnjavaju po nacionalnoj pripadnosti kao Bosanci čak i nakon što su zatražili tu opciju u ustavnim amandmanima iz 1947. i 1973. Naime morali su se izjašnjavati kao “Srbi“ ili “Hrvati“ do 1963. “neopredjeljeni“ ili “muslimani u nacionalnom smislu“ do 1973., i “Muslimani“ (sa velikim M) do 1993. godine. 1993. godine ime Bošnjaci je vraćeno kao zamjena imenu Muslimani, ali je bilo prekasno da taj naziv realistično uključi i Bosance ne-muslimane kako su oni već bili naturalizovani Srbi i Hrvati u stopedesetogodišnjoj nacionalnoj supresiji Hrvatske, Srbije i, na kraju, Jugoslavije. Bosanska narodnost je bila pod napadom nacionalista sa svih strana već više od 100 godina, a njeno poricanje postojanja se često koristi od strane političkih stranaka koje pokušavaju da udalje konstitutivne narode Bosne i Hercegovine jedne od drugih.
Zatvori
Rusi
Područja na kojima su živjeli istočni Slaveni prvi su u jedinstvenu državu ujedinili Varjazi, vjerojatno doseljenici iz Skandinavije. Prvi zabilježeni varjaški vladar bio je Rurik, okrunjen oko 860., a njegovi su nasljednici prenijeli prijestolje iz Novgoroda na sjeveru današnje Rusije u Kijev, danas glavni grad Ukrajine. Kijevska Rus', na našim prostorima poznata i kao Kijevska Rusija, bila je jedna od najvećih država tadašnje Europe s gospodarstvom utemeljenim na trgovini među Skandinavijom i Bizantom. Odlučujućim za kasniju povijest istočnih Slavena pokazalo se prihvaćanje Pravoslavlja kao državne religije 988. u doba velikog kneza Vladimira, koje je za posljedicu imalo snažnu vezu crkve i države i izolaciju od katoličkog, a kasnije i protestantskog ostatka Europe. Invazija Mongola u 13. stoljeću dovela je do raspada već oslabljene Kijevske Rusije na veći broj neovisnih kneževstava, među kojima se u 14. stoljeću počinje isticati Moskovsko kneževstvo. Moskva je, oslanjanjući se na svoje dobre odnose s tatarskim osvajačima, započela širenje na okolna područja. Ekspanzija je ubrzana pod velikim kneževima Ivanom III. (1462. - 1505.) koji je udvostručio državni teritorij na račun susjednih država i oslobodio Moskvu od Tatara, i Ivanom IV. Groznim (1547. - 1584.), prvim ruskim vladarem koji se okrunio za cara. Država je nakon smrti Ivana Groznog potonula u borbu za njegovo naslijeđe koja je trajala sve do 1613. kada na vlast dolazi dinastija Romanov. Rusija je doživjela preporod za vladanja Petra I. Velikog (1682. - 1725.). koji je u mladosti putovao po Zapadnoj Europi i odlučio reformirati Rusiju po zapadnim uzorima. Velike promjene doživjela je državna uprava, obrazovanje, vojska, osnovana je mornarica, a glavni grad je umjesto Moskve postao novoosnovani Sankt Peterburg (1703.) na ušću rijeke Neve u Finski zaljev. U sljedeća dva stoljeća Rusija je nizom ratova proširila svoj teritorij kolonizirajući, za razliku od zapadnoeuropskih država, susjedna područja. Na zapadu je zauzela Finsku, baltičke zemlje, Poljsku, Bjelorusiju i najveći dio Ukrajine. Na jugu je svoje područje proširila na Zakavkazje do sjeverne Armenije, te na najveći dio srednje Azije. Na istoku je ruska kolonizacija doprla do sjevernoameričke Aljaske, koja je 1867. prodana SAD-u. Osobito je širenju državnog teritorija pridonijela Katarina II. Velika (1762. - 1796.) vještim kombiniranjem diplomacije i ratovanja. Devetnaesto stoljeće obilježeno je i sve jačim zahtjevima srednje klase za udjelom u vlasti, s povremenim izljevima političkog nasilja (pobuna dekabrista 1825., atentat na cara Aleksandra II. 1881.) praćenim valovima državne represije. Nakon revolucije 1905. Rusija je dobila predstavničko tijelo, Dumu, što je donekle ublažilo političke tenzije. Poslijednj car bio je Nikola II. koji je svrgnut od strane boljševika.
Zatvori
Informacije
Napomena:
Molimo prijavite se u igru da bi ste koristili ovu opciju
Croatian
Arabic
Brazil
Bulgarian
Chile
Chinese Hong Kong
Chinese Taiwan- Croatian
Dutch (BE)
Dutch (NL)
English (Global)
English (SA)
Farsi
French
German
German (Austria)
Greek
Hebrew
India
Italian
Japanese
Lithuanian
Magyar
Malay
Mexico
Norwegian
Pakistan
Polish
Portugal
Romanian
Russian
Slovenian
Spanish
Swedish
Turkish
Ukrainian
Venezuela
Vietnamese
Prijava
Kreirati novi računPrikaz Igre
Statistika
- Registriranih igrača: 61,198
- Registriranih jučer: 180
- Registriranih danas: 20
Najbolja strategijska igra 2008
Uvjeti i odredbe | Pomoć | Forum | Informacije | Imprint
Postani Fan
Za najbolje iskustvo predlažemo Firefox.
© 2005-2009 — XS Software. Sva prava pridržana.
Za najbolje iskustvo predlažemo Firefox.
© 2005-2009 — XS Software. Sva prava pridržana.